„Život na ovom svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu, s kojom se ono izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kada stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničega nije bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze Naše narodu koji hoće da razmisle“. (Junus 24)
Bog Uzvišeni kaže da smo mi kao bilje iz Zemlje izvedeni i da ćemo ponovo u zemlju biti vraćeni. Za razliku od bilja i stvorenja drugih, nas će Svevišnji iz zemlje izvesti, bit ćemo proživljeni i za naše postupke ćemo odgovarati. Ako iz perspektive ahireta promotrimo naš život, sa te tačke gledišta potpuno je nebitno koliko smo živjeli, biti će važno kako smo živjeli, i potpuno je nebitno šta smo imali, biti će važno šta smo radili.
Čovjek pogrešno misli da nešto posjeduje. Ustvari, čovjek ne posjeduje ništa. Čovjek pogrešno misli da nešto kontroliše. Ustvari, čovjek ne kontroliše ništa. Kad nas bolest pohodi, tad se jasno vidi da ni tijelu svom upravitelji i kontrolori nismo. Suprotno našoj volji, bolest nas savlada, bol nas obhrve, bivamo i za postelju prikovani, i eto, ko se tome suprostaviti može? Svaki čovjek zna, bez sumnje zna, da je krajnji ishod našega života smrt i znamo da smo joj svaki dan bliže. Čega si ti, o čovječe, onda vlasnik kad ni životu svome nisi? Uzvišeni kaže: „A zašto vi kada duša do guše dođe, i kada vi budete tada gledali, a Mi smo mu bliži od vas, ali vi to ne vidite, zašto je onda kada niste u tuđoj vlasti ne povratite, ako istinu govorite“. (Vakia 83 – 87)
„Čovjek je stvoren od žurbe“ (Enbija 37), kaže Uzvišeni. Tu čovjekovu žurbu, žurbu za dunjalukom, a zanemarivanje ahireta i našu sporost u koračanju ka dobročinstvu Uzvišeni osuđuje. Na jedan put da požurimo, ipak nas podstiče: „Požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje“. (Ali Imran 133)Čovjek, žureći dunjalukom hodi, za njegova dobra i ukrase njegove se žrtvuje i često, vrlo često, zanemari ono što je najvažnije – dobročinstvo i ahiret.
U posljednjih godinu i nešto više, tačnije u ovo pandemijsko vrijeme, svjedočili smo slučajevima gdje čovjek ima ogromno bogastvo, odmah da kažem da islam ne prezire bogastvo, i sve bi to bogastvo dao za kisik, za jedan normalan udah i izdah. Pa šta je onda stvarno u našoj vlasti i šta zaista čovjek kontrolira?
Džabir ibn Abdullah, r.a., kaže: „Čuo sam Poslanika tri dana prije smrti da je rekao:’ Neće niko od vas umrijeti, a da neće imati lijepo mišljenje o Allahu“ (Muslim). Oni koji su iskreno robovali Gospodaru, o Njemu će misliti lijepo jer će vidjeti svoje džennetsko boravište. Oni koji su neposlušni bili, oni će, da bi se patnje džehennemske spasili o Allahu lijepo misliti. Dakako, to tada formirano lijepo mišljenje o Allahu neće im koristiti. Treba požuriti na put na koji nas Allah zove, a zove nas da svojim ponašanjem oprost od Gospodara zaslužimo i nagradu, a ona je Džennet prostran kao nebesa i Zemlja.
Allah, dž.š., nam se obraća u hadisi kudsijji i kaže: „Oni koji Me se puno sjećaju, oni su Moje društvo, a oni koji Mi zahvaljuju, njima ću još više dati, oni koji Mi se pokoravaju, zaslužit će Moje poštovanje, a onima koji su nepokorni neću ugasiti nadu u Moju milost. Ako se pokaju zavoljet ću ih jer Ja volim one koji se kaju i koji se mnogo čiste, a ako se ne pokaju, izliječit ću ih. Stavit ću ih na iskušenje da ih očistim od grijeha. Kome budem preči od drugih, i on će Meni biti preči od drugih. Jedno dobro djelo kod Mene vrijedi deset ili sedam stotina puta više, i još više, a za loše djelo kažnjavam samo toliko koliko je teško. Ako se onaj koji ga uradi pokaje i zatraži oprost, oprostit ću mu. Zadovoljan sam malim dobrim djelom, a opraštam velike grijehe. Moja milost pretekla je Moju srdžbu, a Moja dobrota, Moj prijekor. Moj oprost brži je od kazne, a milostiviji sam prema čovjeku nego majka prema djetetu“. (Medaridžu salikin)
Kao što dođe vjetar i stud i izniklo bilje sasuše i raznesu, svakome od nas doći će vjetar smrtni i smrtna stud i bit ćemo u zemlju vraćeni. Prije nego se vratimo, a trenutak povratka nije naš izbor, iskoristimo svaki tren života našeg da se pripremimo za ponovni izlazak iz zemlje, za proživljenje i na tom putu se neprekidno pitajmo: „Čega sam ja stvarno vlasnik?“ Vlasnik sam samo onoga što će biti sa mnom kad iz zemlje izveden budem, a to se zove djela. Ako mi dobra djela pretegnu, spasit ću se.
Uzvišeni Bože, osnaži moj korak kako bih požurio da zaslužim oprost Tvoj i Džennet koji je prostran kao nebesa i Zemlja. Amin.
12.11.2021
Izet ef. Čamdžić
